Svila, tanko prirodno proteinsko vlakno koje proizvode gusjenice nekih leptira (svilci) pri izradbi čahure (kokon) na prijelazu iz razvojnoga stadija ličinke u stadij kukuljice, a prije preobrazbe u leptira. Dobiva se odmatanjem niti čahure i nastaje prirodno filamentno vlakno, tj. vlakno velike duljine (više stotina metara). Najznačajnija je i najkvalitetnija svila od dudova svilca, koji se jedini od svilaca uzgaja radi dobivanja svile.
Proizvodnja svile
Više tisućljeća stara vještina uzgoja dudova svilca i odvajanja niti s čahure sačuvala se do današnjih dana te se svila na gotovo nepromijenjen način dobiva i danas. Oplođena jajašca dudova svilca stavljaju se u inkubatore, nakon 2 do 3 dana iz njih se izlegu male gusjenice (duge oko 2 mm) koje se odmah hrane svježim dudovim lišćem. Veoma su proždrljive, pojedu goleme količine lišća te tijekom 30 do 35 dana narastu do duljine od 80 do 90 mm. Kada gusjenica dostigne potpuni rast, iz dvaju otvora na glavi počinje izlučivati dvostruku nit (fibroinska nit) obavijenu bjelančevinom (sericin). Pravilnim pokretima glave u obliku osmice, gusjenica se obavija tom niti, stvarajući čahuru. Sericin, koji čini oko 25% svilene mase, pritom ima ulogu ljepila te sljepljuje dvije fibroinske niti u jednu čvrstu nit koja na zraku očvrsne. Tako nastaje kompaktna čahura, unutar koje se tijekom 14 dana gusjenica preobrazi u leptira. U prirodnom životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova, dok se kod uzgoja leptiri usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit. Na početku obrade, čahure se omekšavaju u toploj vodi, te se najprije odvaja vanjski, manje kvalitetan sloj u kojem je svilena nit zamršena. Iz toga se dijela, kao i iz dijela najbližeg unutrašnjosti, dobivaju kratka vlasasta svilena vlakna šap, floret i buret. Iz tih se vlakana u tekstilnoj preradbi dobivaju istoimene predene pređe i tkanine za ljetna odijela i kostime, svojstvena prirodna izgleda. Nakon uklanjanja vanjskog sloja čahure, lupkanjem štapićem ili uz pomoć rotirajuće četke pronalazi se početak niti i počinje s odmatanjem, pri čem se udružuju niti s pet do deset čahura, ovisno o željenoj finoći svilene pređe i daljnjoj preradbi za koju je namijenjena. Pri takvom se odmatanju uspijeva dobiti neprekinuta nit svile duga 900 do 1000 m. Zbog sericina koji također sadrži, takva je svilena nit neugledna izgleda, zelenkastožute boje i razmjerno gruba na opip, a naziva se sirova svila ili grež. Više niti takve svile može se u naknadnim procesima končati uz različiti broj uvoja, pri čem se dobivaju končane svilene pređe tramin, organcin i grenadin, iz kojih se u pravilu izrađuju kvalitetne svilene tkanine, a rjeđe i pletiva. Kako bi se na kraju postigle nadaleko cijenjene estetske značajke svilenoga vlakna i odjeće, tj. glatkoća, finoća, plemeniti sjaj i nadasve ugodan osjet na dodir i opip, iz svilenih je niti potrebno ukloniti sericin, što se postiže procesom degumiranja. To je obradba sirove svile (najčešće u obliku tkanina) u sapunskoj otopini blago povišene temperature u kojoj je sericin topiv te se uklanja djelomično ili u potpunosti, ovisno o potrebi i namjeni svile. Ovisno o stupnju degumiranja razlikuje se nekoliko vrsta svila: kvite je naziv za svilu kojoj je degumiranjem uklonjen sav sericin (gubitak mase pri obradbi 25 do 30%), suple je svila kojoj je degumiranjem uklonjeno oko 12% mase (blizu polovice ukupne količine sericina), a kod svile naziva ekri uklonjen je samo mali dio sericina. Veoma lagane tkanine od degumirane svile ponekad je, radi postizanja što ljepšega pada, potrebno otežati (matlase, brokati), što se čini npr. sredstvima na bazi fosfata ili taninom, ponekad i do mase kakva je bila prije degumiranja.
Osim dudova svilca koji proizvodi najkvalitetniju svilu, poznato je još osamdesetak vrsta leptira čije gusjenice stvaraju čahure od svilene niti, a koji žive slobodno u prirodi (šumska područja Kine, Indije, Japana i dijelova Afrike). Čahure tih gusjenica većinom su puno veće te je i odvajanje niti lakše, ali dobivena svila nije toliko kvalitetna kao svila dudova svilca, pa su proizvodi od takvih vlakana i jeftiniji. Za tu skupinu svilenih vlakana, koja se dobivaju od čahura sakupljenih od svilaca koji žive slobodno u prirodi, rabi se opći naziv divlje svile, a najpoznatije od njih su: tusah, erija, anafe, kurivata, fagara i dr.
Povijest svile
Domovina je svile Kina, gdje se dudov svilac uzgaja već punih pet tisućljeća, a umijeće dobivanja svile razvijalo se i njegovalo na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti; zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dva tisućljeća. Odatle se njome trgovalo diljem svijeta (poznat je Put svile, kopneni prometni smjer kojim je ona stizala u Europu), a svila je postala pojam ekskluzivnog i skupocjenoga materijala u koji su se odijevali carevi, kraljevi i plemstvo. Ipak, oko 300. pr. Kr. dudov je svilac dospio u Japan, oko 200. pr. Kr. u Koreju, a odatle u Indiju i Perziju. Prema povijesnim izvorima, u Europu (Bizant) su jajašca dudova svilca i sjeme duda bili prokrijumčareni 552. te je Bizant ubrzo postao europsko središte za proizvodnju svile i taj je monopol držao od VII. do XI. st. Ipak, Arapi su nakon zauzeća Perzije u VII. st. umijeće uzgoja svile prenijeli na Siciliju i u Španjolsku, a odatle se proizvodnja svile postupno širila u unutrašnjost Europe. I u nekim hrvatskim krajevima, npr. u zaleđu Dubrovnika, na otocima Krku, Cresu, Pagu i Rabu svila se proizvodila u srednjem vijeku, a u XIX. st., nakon poticaja carice Marije Terezije, osobito se proširila sjeverozapadnom Hrvatskom i Slavonijom, no zbog pošasti koja je zahvatila dudova svilca, proizvodnja svile u tim se krajevima nakon nekog vremena ugasila.
Preuzeto iz https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59076
